Visitor, planina koja se gordo izdiže iznad Plavskog jezera, zatvarajući mu pogled prema Komovima veoma je popularna među planinarima iz čitavog regiona. Zabilježeno je da je najmlađi osvajač vrha Plana (2211m) imao 4 godine a najstariji 83 godine [1]. Mnogo njih je hodilo stazama ka ovom vrhu sa kojeg su vidici posebno lijepi i dugo se pamte. Plavetno jezero i plavska čaršija, seoski atari, rijeka Ljuča koja vijuga kroz zelena polja, Prokletije čiji surovi vrhovi svojim kršima paraju oblake, beskrajni pašnjaci Čakora i Mokre, gorostasni Komovi, i mnogi drugi visovi Crne Gore koji se sa sve četiri strane svijeta, ponaslagani jedan na drugi, probijaju kroz jaru iz tamo nekih daljina.
Visitor je tiha i pusta planina skoro zaboravljena od stočara, na njoj nema više velikih katuna, nema pastira, djece, ne čuje se lavež pasa… i dok tako istražujemo visitorske staze i bogaze u svakom koraku ili svakom okretaju pedala odzvanjaju tišinom oni sjetni stihovi Dušana Kostića:
Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstva nema. Ni drugova, ni igre. Samo trava, i godine samo, i smrče u tišini, i neizgažene staze u planini. Samo mir. Samoća duga. Samo trava. I draga krajina plava.
A na par stotina metara nižoj nadmorskoj visini, na sjevernoj strani, ušuškano među četinom, u fascinantnom krajoliku skriva se Visitorsko jezero (1735m). Poseban kuriozitet jezera je nekadašnje „ploveće ostrvo“ a legenda kaže da je nastalo od drvenog splava koji su sagradili stočari da bi tokom noći na njemu sačuvali stoku od napada divljih zvijeri. Splav je sada zarastao u travu a sa obalom je povezan oborenim borovim stablima.
Visitorsko jezero je fantastična destinacija i za planinski biciklizam. Zato do njega vodi jedna od plavskih lokalnih ruta PL05 (na ovoj strani se informišite kuda i kako), a zabilježeno je da su plavski biciklisti do jezera dolazili i preko vrha Plana i tu mogućnost ćemo kada se ukaže prilika isprobati sa velikim zadovoljstvom.
Dolazimo do glavnog razloga zbog koga pišemo ovaj update teksta iz zvaničnog vodiča. Radi se o jednoj osobenosti, koja je vrlo značajna za bicikliste i planinare koji pođu na Visitor, a ujedno je jedinstvena u regionu a možda i u čitavoj Crnoj Gori. Nevjerovatna je činjenica da na samo 12 km (od Pepića do katuna Mramorje) postoji čak šest planinskih koliba (brvnara) koje su uvijek otvorene i slobodne su za korišćene od strane dobronamjernih planinara i biciklista koji poštuju pravila ponašanja i gostoprimstvo vlasnika.
Sve kolibe imaju mjesta za spavanje (palače), osnovno posuđe kao i šporete (cigance), ponekad u kolibama možete naći ogrjevna drva, kafu, šećer, ponekad i neke konzerve koje su prije vas ostavili neki drugi posjetioci. Ostavite i vi sve što je dugotrajno i što vam ne treba a nekom namjerniku može biti od koristi, a kada pođete očistite kolibu za sobom i ponesite svoje smeće do prvog kontejnera.
Vlasnici ovih koliba su porodice Rajković, Dašić i Đukić, a jedna je vlasništvo PSD Željezničar iz Beograda (Žižina koliba). Prva se nalazi na 6km od Pepića, druga pored Visitorskog jezera a preostale četiri na pašnjaku iznad jezera, u nekadašnjem katunu Mramorje.
Lično iskustvo: Ko se boji oluje još?
Na jednom od čestih pedalanja prema jezeru, već kod Pepića, na 32km od Berana, bile su jasne naznake dolazećeg nevrijemena. Iako sam bio sam, nisam imao namjeru da odustanem. Računao sam da ću prije oluje uspjeti da odvozim još 6 makadamskih kilometara do prve brvnare gdje ću naći siguran zaklon. Tako je i bilo!
Tek što sam naložio vatru u starom cigancu i pristavio kafu, počelo je da se prolama nebo, da snažno udaraju gromovi po okolnim vrhovima. Ušuškan u kolibi, okružen divljinom, proveo sam možda i najljepšu biciklističku pauzu od kako se bavim ovim sportom.
Kada se oluja počela povlačiti i nebo se malo zaplavilo iznad vrhova, krenuo sam dalje prema Mramorju (5km). U slučaju nove nepogode tamo su me čekale još 4 brvanre, i jedna kod samog Visitorskog jezera.
Kiša me je na povratku ipak stigla negdje na magistrali, ali koga briga za magistralu! Tu već postoji više solucija.
Ministarstvo turizma Crne Gore
Poenta čitave priče je u tome da su porodice Rajković, Dašić i Đukić gradeći i ostavljajući otključane ove kućice više uradile za bjezbjednost planinara i biciklista nego zvanične turističke institucije čija – preskupo plaćena – fancy kućica/sklonište evo već drugu godinu čami zaključana nadomak Hridskog jezera. Za cijenu koliko je koštao ovaj bivak u Rožajama se moglo poručiti bar deset sličnih, potpuno opremljenih a doprinijelo bi se i privrednom razvoju ovog regiona.
Mještani – Ministarstvo 1:0!
Na kraju, da li ste znali da nigdje izdašnije ne rađaju šumske jagode nego na padinama Visitora? Još jedan sladak motiv i poziv na pohod Sleđenoj tišini Visitora.
Berane – Visitor – Berane
Najviša tačka: 1880 m
Najniža tačka: 670 m
Ukupni uspon: 2790 m
GPS
- Info: Mićo Praščević [↩]
WWW.MOJANADVENTURES.ME
Outdoor Center & Hostel Mojan
Komovi – Andrijevica – Montenegro
prelijepa tura, divna planina, fantasticno jezero. svaka cast na otvorenim kucicama ovim porodicama. rijetkost.
Ovo je uzivancija. :))))
Bio sam na Visitoru vise puta, i konacio u Zizinoj kolibi dva puta. Nezaboravno iskustvo.
I ja sam imala nezaboravne trenutke na visitoru, i upoznala se i nekim od ovih koliba. Lijepa prica!
SLEĐENA TIŠINA VISITORA
Neka, neka ti nisam pisao. Ostavih za sobom,
jednog jutra, rose, jedne,
i sjenke i vjetrove zavičajne, i Lužu onu u sjenkosima;
odoh iznenada sa tek probuđemh obala — sve me tu prijatelju,
podsjeti na oči moje djetinje. U svemu vidjeh sebe;
samoća, samoća, samoća! Pa odoh. Ne izdržah…
Što boli tišina ova, što boli
taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!
Na rastanku, rodni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih svelih;
da zagrlim, da ispijem miris livada pokošenih.
Kaplje, kaplje noć.
Psi laju.
Ah, sam sam i pust sam u zavičaju!…
Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstva nema.
Ni drugova, ni igre. Samo trava,
i godine samo, i smrče u tišini,
i neizgažene staze u planini.
Samo mir. Samoća duga. Samo trava.
I draga krajina plava.
Žudnja me ovdje baci
Gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci;
Žudnja mi ovdje zvoni:
u muku tom ne kloni,
možda u jatu plavom, možda pod krovovima
ima radosti plahe i blage zore ima;
možda će proći nemir slutnja ova laka
sa pjenom od oblaka.
Prolazim pijan od sebe, od snova, i krovova,
od trnja što me kida,
od vjetra što zatrese;
ševarje šumi mene pod sjenkom jastrebova —
djetinjstvom da me vida,
djetinjstvom da ponese.
Al vidim: odbjeglo sve je, godine samo tuku
i tavna mreža borâ.
Aj, zalud tebi drhtavo pružih ruku —
tišina Visitora!…
Jer boli samoća ova, jer boli
taj mir, taj korak šaptav zvijeda snenih!
Na rastanku, travni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih, svelih —
miris livada pokošenih.
Da zgazim samoće? Čemu one
kad u valovlju rastanka tonem
i pijem daleke luke?
Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina,
zaboravljena tuga harlekina,
ja sam dio svjetla i svete gradske buke
kojoj iz mira ovog dajem ruke.
Odlazim — i svu noć pusto vape vrata
za vedrim žamorom asfalta,
za gradom što je razvio zastave svoje,
i moje, i moje.
Oprosti za otvoreno srce — ja mira nemam,
tišinâ nemam ovdje iako tiho sve je.
Mir je moj u šumu korza, u šljunku neke aleje
gdje se sve na hrpu baci — i koraci, i oblaci,
i sve melje bez odmora, bez umora,
sleđena tišino Visitora!…
Lepo, lepo
Nije sto je moj ali je najljepsi kraj na svijetu.
Jedna od retkih lepotica na koju se nismo ispeli… Ali ima dana… Pozdrav iz Kraljeva – MTBC “Čiker“