Preuzmite GPS treklog

Ovo je vrlo zahtjevna ruta koja će nas provesti kroz lijepe i skrivene predjele beranske opštine po obodima planine Bjelasice. Mnogi kažu da je ovuda i autom teško proći,  ali ako imate dovoljno konjskih snaga u nogama nijedan drumski uspon nije nemoguća misija.

Krećemo dosta kasno, sa TT3 staze, od manastira Đurđevi stupovi. Odmah nas dočekuje izuzetno jak uspon prema Crnom vrhu, doslovice od prvog metra, i taj takav početak je i najveći problem ove putanje – malo je vremena za zagrijavanje a krenuti nezagrijan na forsiranje ovakvog uspona znatno povećava rizik od povreda.

Na prvih 3.5km, od manastira do groblja u Crnom vrhu, prosječan nagib je 9% (max 23%) uz promjenu nadmorske visine od oko 300m. Čim prođemo Gnjionik (lijeva strana) na 1.5km nailazimo na raskrsnicu koju možete prepoznati prije svega po smetlištu, što je već uobičajena scena na našim drumovima, prava slika i prilika naše nekulture i džabalebarenja nadležnih opštinskih i državnih službi. Da nije ovog smetlišta odavde bi bio lijep pogled na litice što padaju južnom stranom Tikve obrazujući lijevu stranu kanjona Sušice. Sa ovog mjesta se vidi i ulaz u Tmušinu pećinu (foto).

Put koji blagom nizbrdicom ide pravo vodi za Veliđe, ali makadamom i za zaseok Parike, dok oštro skretanje u lijevu stranu vodi ka Crnom vrhu.

Na 3.7km, kod prve crnovrške kuće je i prvo olakšanje – teren je znatno blaži, prošaran kratkotrajnim blagim nizbrdicama, i to je prilika da se malo odmore noge jer već od 5.3km počinje novi jaki uspon koji stranom preko Površa vodi na Rošca. Da kažemo još da na ovom laganijem potezu, kod groblja i kapele prestaje asfalt sa kojim ćemo se ponovo sresti tek u Zagradu.

Završni dio crnovrškog uspona dužine 1.8km, do zaseoka Rošca (1186m, 7km) je još teži od onog koji smo prije desetak minuta savladali. Prosječan nagib sada raste na 10%, a težinu dionice pojačava i makadam. Pri samom vrhu, na 6.7km sa lijeve strane se nalazi izvor, što je uvijek prilika da se zastane, osvježi i snabdije sa svježom vodom.

Još 200m i eto nas na vrhu. Sa ovog prevoja, ispod brda Debeljak, pruža se fenomenalan vidik na selo Crni vrh, dio Berana, a u pozadini na padine Cmiljevice i vrhove Hajle. Sa druge strane vide se Bastahe i Bratonjin vrh.

Do Vuče (1412m) i skretanja za Zagrad ostalo je 4.3km a prosječan nagib je 7% (max 22%). Prvi dio je lagan a na završnom dijelu ove etape do Vuče uspon se drastično pojačava. Na 8.3km ove rute, lijevom stranom je odvajanje puta za Bastahe i Lubnice. Dalje, na 10.3 km, je skretanje za zaseok Glavice, a na 10.6km je skretanje za selo Glavace, oba u lijevu stranu. I ovo su dobre rute za bajking – bilo kojim skretanjem kroz navedena sela izlazi se na Lubnice, a onda se može nazad ka Beranama ili prema Jelovici, Kurikućama… i još dalje.

Odmah nakon pomenutog skretanja za Glavace izlazi se na Vuču (postoji tabla) na jednu prostranu livadu na kojoj se granaju putevi i, ako ne poznajete teren i nemate GPS uređaj sa sobom, treba zastati i dobro se orijentisati. Prvo skretanje udesno vodi prema Rujištima, a drugo skretanje, opet desno, je pravac kojim mi idemo dalje, pored groblja (12.2km), za Zagrad.

A ako sa Vuče nastavimo pravo preko Čkljuna (1476m) možemo stići u katun Rasovo ili u katun Bubanjske rupe, ali može se i za Zagrad, pravcem koji se tamo dalje ulijevo odvaja ispod Plavca (1649m) i spušta se preko Debelog brda u selo.

Vuča je najveća nadmorska visina na ovoj ruti i od ove raskrsnice čeka nas spust sve do Brzave, sa izuzetkom jednog dijela dužine 1.3km koji nas vodi jakim usponom (9% nagib) do crkve koja se nalazi na lijepoj livadi odmah podno brda Gradina (1141m), čijim vrhom se prostire omanja visoravan.

Put do Zagrada vodi uglavnom kroz šumu, na momente je jako loš, blatnjav i pun barica, a na 13km [1] je mjesto koje nas je dovelo u dilemu zbog čega smo nakratko i zalutali. Iako smo imali učitan GPS treklog, na ovom mjestu se račva put i strana iz trekloga (ulijevo) nam je izgleda mnogo lošije od ove druge (udesno), tako da smo ipak krenuli tim naizgled boljim pravcem nadajući se da će nas i on odvesti u Zagrad. I pogodili smo, ide u tom smjeru, samo treba obratiti pažnju da se tačno na 1.45km nikako ne produži dalje (slijepi kolosijek – Jajina livada), već da se tu skrene ulijevo livadicom prema jedinom domaćinstvu u vidnom polju, gdje nastavak puta već poprima obrise i pretvara se u put koji je lako pratiti [2].

Kada je razriješena ova dilema, brzo se spuštamo u Zagrad, i prolazimo kroz lokaciju poznatu kao Kasovac, a dalje preko Zagradske rijeke uz već pominjani jaki uspon polako stižemo na Brda, kod crkve (), gdje pravimo pauzu.

Ostao nam je laganiji dio posla – 7.5km spusta, preko Prijeloga do Brzave i limskog mosta  a odatle još 18km rutinske vožnje magistralnim putem do Berana.

Na kraju, vrijedno je spomenuti da se na 3km ovog spusta (od zagradske crkve) prolazi pored Samograda, lijepog prirodnog utvrđenja i stare naseobine – grada koji datira još iz bronzanog doba, a svoj veliki značaj imao je i u rimskom dobu kao i kroz cijeli srednji vijek. Ko ima vremena neka zastane, nama je već bilo kasno jer smo bili u trci sa sumrakom koji nas je već sustizao.