Štavna, Komovi: U pozno ljeto, odmah nakon jakog nevremena pohitali smo preko Štavne stazom u pohod Vasojevićkom Komu. Bio sam na začelju tročlane planinarske grupe, zastajući i fotografišući kroz opustjelu visoravan. Zbog kiše svi su bili nekuda nestali… i ljudi, i stoka, i psi. Ni cvrkuta ptica. Izuzev par panorama ništa značajno za fotografisanje. A onda na početku Vulića katuna – zgoditak kadar. Scena koja je odisala nekim nevjerovatnim mirom, tišinom kakva samo poslije utihnulog nevrijemena može biti, a u isti mah kao da se širila svuda naokolo neka dramatika, kao da će se svakog trena nešto dogoditi. Nepomični, okrenuti jedan prema drugom kao da su ovaj konj i FAP odmjeravali snage. Kao dvoboj kod nekog našeg korala. Obračun starog i novog. Izgubljeni u vremenu na ovoj visoravni, ispod moćnih komovskih vrhova, nesvjesni da je u stvari vrijeme pregazilo sve nas koji smo učestvovali u stvaranju ove fotografije – i konja, i ovog starog FAP-a, i ovu čobansku kolibu a i mene samog koji sam zabilježio ovaj trenutak. Danas se biju neke druge bitke. I kakve god one bile, i u šta god se jednom pretvorili ovi pašnjaci, poslije svega i svih nas jedno je sigurno – ostaće samo kamen Komova – do kraja vremena.
CARINE, KOMOVI: Te noći bivak smo podigli nedaleko od crkve Svetog Ilije, na raskršću nekoliko planinarskih staza. Crkvica, nad kojom se izdiže vrh Sumor a ispod nje u omanjem cirku drijema istoimeno jezerce – okružena starim mramorima izgledala je bajkovito okupana u avgustovskoj mjesečini. Usamljena, podignuta na velikoj nadmorskoj visini inicijativom kralja Nikole „hrabrom plemenu Kučkom“, smještena na prevoju koji je u prošlosti vrvio od stočara a danas je gotovo pust – šaputala je svježim vihorom o nekim starim vremenima i gordim ljudima koji su tada hodili ovim planinama i pašnjacima. Na nebu su titrale zvijezde, a iz daljine su rudila svjetla Andrijevice. To je bila prilika za stativ, light painting i dugu ekspoziciju i tako je ovjekovječen taj večernji momenat na Carinama koji ostaje da preko ove fotografije plijeni očaravajućom mistikom.
KATUN SUVODO, BJELASICA: Na putu koji od sela Kurikuće vodi prema Šiškom jezeru, nadomak katuna Suvodo na Vrhunskoj biciklističkoj stazi 3 – Čarobni istok, sreli smo ovu živopisnu staricu, Draginju Šćekić – kako se prašnjavim makadamom jašući konja u kasno popodne vraća u svoj katun. Kaže da je bila na kosidbi na jednoj udaljenoj livadi. Pitala nas je da li imamo malo vode. Ponudio sam joj flašicu Coca-Cole što je sa zadovoljstvom prihvatila i tako je nastala i ova fotografija. Draginja je živi primjer kako je nekada davno izgledao život većine crnogorskih žena… koje su bile i supruge, i majke, i čobanice i kosači. Borci i junaci!
KATUN ŠIŠKA, BJELASICA: U ovom malom stanu kod vremešnog bračnog para Vlahović, tik iznad Šiškog jezera, jeo se ovčiji sir i pila se kafa. Uz svjetlost jedne svijeće, pričali su domaćini o svojih 150 ovaca, o tome kako na smjenu odmah pored tora sa puškom spavaju u malom kućeru ne bi li od gladnih vukova spasili ono od čega žive. U tome im pomažu i tri psa vezana za ogradu tora. Rekoše da su noć prije, na jednom obližnjem obronku palili veliku vatru da bi otjerali medvede. Nekada su mnogi ovako živjeli, danas ih gotovo na prste čovjek može prebrojati. Tamo dje su bili katuni sada niču vikendice. Kada nestene tih staraca i njihove stoke, nestace i vukova i medveda. Ovo su poslednji trzaji jedne stare Crne Gore i jednog načina života.
